Đelićev krug pakla

* Tekst je izvorno objavljen na portalu E-novina 8.12.2009.  

Protekle nedelje, kao i toliko prethodnih, živote građana Srbije obeležio je njen predsednik. Taj Dragoljupče naše animirane stvarnosti pojavio se na malim ekranima i u svim drugim medijima odmah u ponedeljak ujutro i sve do „Utiska nedelje“ nije prestao da se šunja po etru, kancelarijama, dnevnim i drugim sobama, toaletima i javnim kućama, jednom rečju svuda gde je na teritoriji celovite otadžbine i njenih kolonija kročila ljudska noga. Svejedno da li je u Briselu, u Prokuplju, u sudnici ili ludnici, na Andrićevom vencu, predsednik je uvek tu, uz nas. Uopšte nije važno da li govori, romori, glumi, laže, izmišlja, preuveličava, uopšte nije važno da li je vitez tužnog lica ili seljak veseljak, da li se češlja dok država dogoreva ili je i u tom pogledu suzdržan, svejedno, predsednik Boris Tadić je sa nama,  u našim mislima, u našim očima, srcima i genitalijama, i gde god da je, on to zaslužuje jer je najlepši, najpametniji, najuporniji. Hajde, ipak, da na trenutak ostavimo natčoveka na miru, kad već on neće da ostavi nas. Neko, razume se, mora da popusti. 

Evo nas već u novom redu, u emisiji „Utisak nedelje“. U studiju domaćica Olja Bećković i njeni gosti: Miodrag Zec, Cvjetin Milivojević i Božidar Đelić. Tema je valjda trebalo da bude izveštaj Državne revizorske institucije u kome stoji da su pojedini ministri zloupotrebili javni novac ali se, kao uvek u „Utisku nedelje“, poćeraju i druge teme, sa temama i sagovornici, i tek što na Ćeranića polju započne pravo ćeranje, domaćica Olja prekida igru i počne da prećeruje sa svojim zamuckivanjima, potpitanjima i ostalim prećeranijama. Ipak, Zec i Milivojević su se makar malo poćerali sa državom, njenom glomaznom administracijom, srazmerno neprimetnom privredom, lošim zakonima koji se primenjuju, poput Zakona o državnom budžetu, koji je, po sopstvenom priznanju pisao Đelić, i relativno dobrim koji se ne primenjuju, sa korupcijom, regulatornim telima i sl. Đelić je, naravno, ćerao svoju priču o ukidanju viza, o uspesima Vlade, o sopstvenom životu u ultra konkurentskim društvima, o opkladi sa Olijem Renom i učenju finskog jezika. I tako, reč po reč, završio se prvi deo emisije. Usledili su predlozi za utisak nedelje i naravno, repriza svih Utisaka nedelje u prethodnih šest godina, repriza animirane stvarnosti Srbije – Dragoljupče uvek i svuda: prvo, jedinstvo i bratstvo sa Jedinstvenom Srbijom i njenim predsednikom; drugo, jedinstvo i bratstvo sa Žakom Baroom i Olijem Renom; treće, jedinstvo i bratstvo sa premijerom Cvetkovićem; četvrto, jedinstvo i bratstvo u znoju i suzama sa članovima Demokratske stranke… i ko zna koliko bi toga bilo da nedelja nema samo sedam dana. A tek sedmi, ili tu negde, predlog za jasan utisak o tome u kakvoj državi živimo bio je posvećen Brankici Stanković, autorki „Insajdera“. Ona je poslednjih dana dobila pregršt pretnji smrću od pripadnika raznih navijačkih grupa i to samo zato što je profesionalno obavljala svoj posao.

Nisam očekivao da će ova opasna priča i njena protagonistkinja dobiti podršku gledalaca, jer većina građana Srbije su već dugo godina unazad samo gledaoci i posmatrači sopstvene propasti, ali sam od gostiju, ili makar nekih gostiju, očekivao da će svojim glasom braniti pravo na slobodu govora, mišljenja i informisanja, da će ukazivanjem na slučaj Brankice Stanković pokušati da probude tu javnost u hibernaciji i državne organe koji uz nju očigledno dremaju. Prevario sam se. Sva tri gosta su svoj glas za utisak nedelje dali nekim od predloga sa predsednikom države u glavnoj ulozi, a pobedio je predlog koji se odnosio na ukidanje viza građanima Srbije, ili pravo na slobodu kretanja, kako su mnogi lokalni političari protumačili odluku iz Brisela. 

Građani Srbije su tu slobodu čekali 17 godina. Ona je došla izdaleka. Ali, šta ćemo sa slobodom u sopstvenoj zemlji? Postoji li u Srbiji sloboda u punom značenju te reči? Postoji li sloboda i pravo na istinu, na seksualno opredeljenje, na posao, na zaradu, na godišnji odmor? Postoji li, konačno, pravo na život? Odgovor je jasan: formalno Da, praktično Ne, ili Ne u potpunosti. U ovoj zemlji slobodu eksploatišu samo psi lutalice, psi ratova i podzemlja. 

Na kraju „Utiska nedelje“, kada su voždovački i svesrpski „naprednjaci“, uz harmoniku i prasetinu, slavili pobedu na izborima, Olja Bećković je predstavnika vlasti, ministra Đelića, podsetila na slučaj Brankice Stanković i pretnji koje su joj posredstvom Face Book-a uputili slobodni huligani, miljenici sudija   Okružnog suda u Beogradu i svih drugih sudova u Srbiji, kao i desničarske srpske opozicije. Ministar je tiho rekao da je Srbija na testu, da ti banditi nemaju veze sa sportom već sa nasiljem. Propustio je ministar da kaže zašto država ne sme da im se suprotstavi, zašto i posle svih tragičnih događaja u poslednje vreme još uvek toleriše kriminal i javašluk ne samo na stadionima, nego i na ulicama, kafićima i splavovima. Umesto toga, čovek koji je odrastao i školovao se u ultra konkurentnim sistemima i koledžima, rekao je da su te i takve barabe ubile Brisa Tatona, mladog čoveka iz Tuluza, prijatelja Srbije. A onda je, kao utisak nad utiscima svih „Utisaka nedelje“, inteligentni Đelić, kako ga je više puta tokom emisije pohvalio profesor Zec, izgovorio   do nepodnošljivosti bljutavu i uvredljivu rečenicu, koja bi, poput one na ulasku u Danteov Pakao, trebalo da upozori na sudbinu Brisa Tatona svakoga ko se usudi da makar i prijateljski poseti Srbiju: 

„Da je preživeo, hvalio bi ovu zemlju!“ 

Tako je završen još jedan „Utisak nedelje“, i tako je izgubljena svaka nada da će oni koji ostanu ovde ikada dočekati slobodu. Zato krajnje ljudski zvuči prepev poznatih Šantićevih stihova: „Idite odavde, sunce tuđeg neba lepše će vas grejati nego što ovo greje…“

Leave a comment »

DA SE STADO PREBROJI

Juče je na groblju manastira Rakovica sahranjen patrijarh Srpske pravoslavne crkve, građanin Gojko Stojčević. Završnom činu pogreba prethodila je zaupokojena liturgija i opelo ispred Hrama Svetog Save, kojima su činodejstvovali patrijarh vaseljenski Vartolomej i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije sa arhijerejima i sveštenstvom. Kako je saopštio MUP, pomenutim ceremonijama prisustvovalo je više od pola miliona građana i građanki, a neko dokon je izbrojao da je u prethodna tri dana, koliko je trajala nacionalna žalost, isto toliko ljudi prošlo kroz  Sabornu crkvu i u mimohodu odalo počast blaženopočivšem poglavaru SPC. 

Bila je to, dakle, još jedna prilika koju je vlast prepoznala i odlično iskoristila za svoje političke potrebe. Proglasila je trodnevnu žalost na teritoriji Republike kako bi, bez obzira na okolnost, uživala u „probuđenoj dobroti naroda“, kako reče pomenuti Amfilohije u oproštajnom govoru ispred Hrama, u još jednoj javnoj lakrdiji dokazivanja „fundamentalnih vrednosti srpskog bića“, kako reče drugi čovek Srbije – Milorad Dodik, a da pri tom građani ne znaju koje su to vrednosti, kao što nisu bili sigurni da li se opraštaju od poglavara crkve Pavla ili građanina Stojčevića. Jer, svi koji su u kamere RTS illi neke druge televizije govorili dok su satima čekali u redu da celivaju mošti u Sabornoj crkvi, isticali su pokojnikove karakterne osobine, njegov moral, skromnost i isposništvo, a to nema baš nikakve veze sa srpstvom i njegovim fundamentalnim vrednostima, niti sa duhovnošću čija snaga nas je ujedinila, sačuvala od propasti i svetskih neprijatelja u poslednje dve decenije. Biće, pak, da su ti građani govorili o Gojku Stojčeviću misleći na patrijarha Pavla što, dakako, nije isto. Jer, patrijarh je ipak institucija, ili preciznije, glavna funkcija u instituciji koja se zove Srpska pravoslvna crkva. 

Građanina Gojka Stojčevića nisam poznavao pa prema tome o njemu ne mogu ni govoriti. Patrijarha Pavla takođe nisam upoznao ali o njemu ipak ponešto imam pravo da kažem. Ne samo zato što sam igrom slučaja pravoslavni hrišćanin, nego i zato što je na izvestan način on bio javna ličnost, neko ko je rukovodio Crkvom u vreme kada ona postaje važna institucija u društvu. 

Mislim, pre svega, da patrijarh Pavle zaista nije želeo da postane prvojerej, kao što je posvedočio sveznadar Amfilohije. Kao strogom i disciplinovanom monahu, verujem da mu je javni život bio teret. Ali, na slovo  Ustava SPC i kocke koja je te 1990. godine pala na njega, nije imao pravo žalbe. Postao je 44. patrijarh i to one iste godine kada je Slobodan Milošević na izborima dobio preko 80% glasova svekolikog srpstva, a samo godinu dana nakon toga poveo to isto srpstvo u sunovrat  i bedu. Patrijarh Pavle je upravo tada propustio veliku priliku da zaista bude živi svetac i jasno i glasno pozove svoje stado da se suprotstavi krvavoj Miloševićevoj politici i prihvati život sa svojim susedima u svakoj od republika bivše Jugoslavije. Pošto to nije učinio, dogodili su se stravični zločini u ime srpstva, dogodio se zločin vaseljenskih razmera u Srebrenici, a kasnije smo se uverili posredstvom video snimaka koji su zločincima služili kao dokaz patriotizma da su njihova zlodela blagosiljali sveštenici one iste crkve čiji je poglavar bio. Uzalud je kasnije patrijarh Pavle pozivao na mir, bilo je kasno za žrtve. I uzalud su njihove porodice čekale patrijarhovo izvinjenje i molbu za oproštaj. Nikada čestiti i smerni Pavle Stojčević na funkciji patrijarha  to jasno nije izgovorio, iako je više puta isticao da je zločina bilo na svim stranama i među svim narodima i kao takve ih osudio. I šta onda vrede sve kasnije izjave kao ona „budimo ljudi“, kada se takvi nismo pokazali onda kada je to bilo potrebno i kada smo zaista mogli da sačuvamo čast i dostojanstvo civilizovanog naroda. Zato nije čudno što su i danas srpski nacionalisti najbliži Bogu, zato nije neobično što se lojalnost svom rodu i pravoslavnoj veri dokazuje na način kako to rade pripadnici Obraza, Srpskih dveri, Nacionalnog stroja i sličnih organizacija, koji nisu zaboravili da se početkom devedesetih godina sa verom u Boga )pravoslavnog) ubijalo i šenlučilo uzduž i popreko Titove Jugoslavije, da se ljubav prema svom narodu merila recipročnom mržnjom prema drugim narodima, da je veći Srbin bio onaj koji je ubio više Muslimana. I zato je za pripadnike tih organizacija Ratko Mladić najveći Srbin, i zato patrijarh Pavle, kao i Slobodan Milošević, snosi veliku meru odgovornosti. Ali, nije moje da sudim, porazgovaraće se Pavle sa Sudijom ovih dana. 

Današnja vlast u Srbiji lukavo je prepoznala da njihovo, civilno stado, njihove ovce nisu baš razlučile ko je pre nekoliko dana umro – da li skromni, pošteni i blagi Gojko ili stari iskusni patrijarh zbog čega su odlučili da paniku zbog prethodno proglašene epidemije gripa zamene patetikom zbog smrti Gojka Pavla patrijarha. Još jednom se svekoliko srpstvo odazvalo pozivu, ovoga puta ne na doček, kao što smo već navikli, nego na ispraćaj, jer na njih smo pomalo zaboravili. 

Patrijarh Pavle je umro u dubokoj starosti, maršal Josip Broz takođe, a Zoran Đinđić, kada je ubijen, imao je bezmalo onoliko godina koliko pomenute starine na polovini svojih života. Iako su pripadali različitim generacijama i imali različita obrazovanja i uverenja kao i istorijske uloge, građani ove zemlje su ih ispratili u podjednako dugim povorkama i litijama. Mnogi među njima mogu da se pohvale da su oplakali i Broza i Đinđića i Patrijarha Pavla, ili makar dvojicu. Postoje najmanje dva smera u kojima može da se uputi logika koja raspolaže takvim podacima. Jedan vodi do zaključka da su neki od građana ove zemlje za poslednjih trideset godina bili i komunisti i demokrate i vernici, a drugi, da iskreno i istinski nisu bili ni jedno ni drugo ni treće. Oba smera vode samo do licemerja, tamo gde vode gotovo svi putevi u ovoj zemlji. 

Ko su ti građani koji su prisustvovali pomenutim ispraćajima ? To svakako nisu članovi porodica ili prijatelji pomenutih ličnosti jer bi u tom slučaju povrke i litije bile neuporedivo kraće. To bi trebalo da budu oni koji su cenili osobe čijim su sahranama prisustvovali, poštovali i sledili njihove ideje i uverenja. Može li, međutim, jedan čovek za svoga života slediti Brozova, Đinđićeva i uverenja patrijarha Pavla? Očigledno može, jer, kao što je rečeno, bilo je poslednjih dana i takvih koji su celivali mošti patrijarha, a  tri decenije ranije u mimohodu su prošli kroz Kuću cveća. OK. Ostavimo te dokoličare da stoje u nekim budućim redovima, sve dok u njima ne dočekaju svoj red. 

Poverujmo sada drugoj strani razuma i nacionalnoj televiziji i kažimo: svih 500 hiljada građana ove zemlje, koliko ih je juče bilo u litiji i na opelu ispred hrama Svetog Save, pripadaju stadu blaženopočivšeg patrijarha Pavla, jer, nisu valjda svi iz kruga rodbine ili prijatelja. . I pridružimo tom stadu još toliki broj onih koji su prošli kraj odra u Sabornoj crkvi. Jednostavnim zbrajanjem tih cifara i oduzimanjem onih koji su bili i u Sabornoj crkvi i na pogrebu, dobijamo najmanje pola miliona pravoslavnih vernika, sledbenika Hrista Boga i njegovog pastira, patrijarha srpskog Pavla. Nemam ništa protiv. Štaviše, klanjam se matematici i nacionalnom servisu. 

Ponavljam: kamere te javne kuće što polaže kukavičja jaja u gnezdo Elektrorprivrede zabeležile su izjave pripadnika stada dok su satima čekali, a poneki i kolabirali u redovima ka Sabornoj crkvi. Bez izuzetka, svi su rekli da smo izgubili „živog sveca“, skromnog i poštenog čoveka, asketu prvog reda, neporočnog i siromašnog monaha, duboko moralnog i čestitog arhijereja. Možda je zaista tako. Ali, vratimo se na trenutak onom pitanju: ko su, u stvari, ti ljudi koji su stajali u redovima i koji su dali takve izjave, a među njima nisu bile samo anonimne, nego i dobro poznate javne ličnosti pa i političari? Da li su to zaista sledbenici patrijarha, istinski hrišćani? Da li su svi oni skromni, pošteni, čestiti, moralni, neporočni, nepohotni? Ne, na oba pitanja oddgovaram sa – NE. I eto nas zaista u onom ćorsokaku zvanom licemerje. Neko ciničan mogao bi zaključiti da sam pomislio da je pola miliona ljudi ove zemlje i susednih krajina uz rame pokojnom Gojku Pavlu patrijarhu u veri i skromnosti. Ali, nije neophodno biti visoko inteligentan pa shvatiti da veliki broj tog sveta ne samo da ne poštuje neke osnovne ideje hrišćanstva, nego ih, naprotiv, direktno i nedvosmisleno poriče. Evo samo jednog dokaza: vladike Lavrentije, Filaret, Irinej i mnogi drugi imaju automobile i džipove od kojih svaki vredi nekoliko desetina hiljada evra. Kakva je to skromnost? Možda pravoslavna? Pa protiv toga se i Gojko Stojčević bunio i opominjao ih da su prešli granice elementarne pristojnosti. Međutim, oni su se po potrebi skrivali iza imena Gojka Stojčevića jer su znali da je u očima stada on personifikacija za siromaštvo u SPC i kao takav je bio idealan zaklon za njihove kriminalne rabote i sticanje materijalnih vrednosti. To je ona ista vrsta licemerja koju smo doživeli pred kraj Brozovog života i nakon njegove smrti. Sećam se da su gotovo svi plakali toga dana, a ostala je zapamćena i pesma: „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“. Ubrzo su putevi sami od sebe skrenuli, a oni su, ti licemeri i njihovi sledbenici, čestiti i pošteni kao uvek, ostali mirni dok se, takođe sama od sebe, rastakala velika multietnička tvorevina zvana Jugoslavija. To smo videli i pre šest godina kada je ubijen premijer Đinđić. Još čovek u raku nije spušten, a oni koji su ga do smrti sledili na putu ka Evropi, pohrlili su u kohabitacioni zagrljaj srednjovekovnom Vojislavu Koštunici, onog kome se građanin Luković Milorad dobrovoljno predao, onom koji je pravoslavno hrišćanski smeran i fotogeničan samo kada ga fotografišu sa “kalašnjikovim” u ruci. 

E ti i takvi su politički pastiri mnogim ovcama sa pravom glasa u ovoj zemlji. I zato je proglašena trodnevna žalost, zato da se stado sakupi, da se prepbroji i zdušno i tužno zableji pod vedrim i svetim srpskim nebom, onim istim nebom pod kojim toliki siroti leže na hladnim železničkim prugama i čekaju da im odozgo padne još prošle godine zarađena plata kako bi umesto sopstvenih prstiju konačno pojeli komad mesa ili kačkavalja.

Leave a comment »

Milosevic’s Regime Is Not Defeated

Ten years ago, for the Orthodox Easter 1999, someone killed Slavko Curuvija.
Two days ago, on October 6, someone stole his commemorative plaque. It was placed in front of building where he lived and where he was killed.
 
Venue of crimes

Venue of crimes

                                                              Photo by ”Blic”
 
His murderer (or murderers) hasn’t been found yet. If  it’s so, I am asking myself when will the robber (or robbers) of the plaque be found?
Although it’s still unknown officially who killed Slavko Curuvija, a journalist and owner of newspaper “Daily Telegraphe” and weekly magazine “the European”, and one of the strongest critics of totalitarian Milosevic’s regime, I am sure that some of members of Milosevic’s intelligence service carried out this crime. Of course, the absolutist had given their blessings. Now he is dead, but his services and ideals have not died. They are still very powerful.
I am also sure that they controlled this last action, stealing Curuvija’s commemorative plaque. In this way, they are showing that they were not defeated on the 5th October 2000, when Milosevic was dethroned.
Last year, only 8 years after “democratic revolution”, Boris Tadic, president of Republic of Serbia and president of the Democratic party, and Ivica Dacic, current Minister of interior affairs and president of Milosevic’s Socialist party, signed the Declaration about reconciliation between two parties.
Tadic and Dacic: ''Rest in peace, Milosevic!''
Tadic and Dacic: ”Rest in peace, Milosevic!”

                                  Photo by ”Glas Javnosti”

Is it accidentally that the violence in Serbia has been rising ever since? I think not.
If it’s so, I ask myself: will Slavko’s killers and robbers of his commemorative plaque ever be found?
I doubt it!

Leave a comment »

STOP NASILJU VLASTI

Sve je počelo u Nemačkoj 1933, a nastavilo se i gotovo neprekidno traje u Srbiji poslednjih dvadeset godina.

Dvoglava ptica bezglavog režima najpre je odletela na Kosovo polje, a potom se pričešćena svetom krvlju predaka prizemljila na Dedinju i odatle zakliktala mržnjom protiv političkih , verskih i kulturnih razlika na prostoru Brozove Jugoslavije. Samo dve i po godine je dremala, a onda je ponovo raširila kandže i krila nad Srbijom, zemljom koja joj je pružila utočište.

Nekoliko godina unazad, svedoci smo različitih oblika zločina i nasilja na ulicama Beograda. Žrtve su bili pripadnici drugačijih verskih, političkih i seksualnih opredeljenja. Poslednja među njima je Bris Taton, mladić iz Tuluza, navijač istoimenog fudbalskog kluba. Na njega je 17. septembra, u „gradu otvorenog srca“, pod otvorenim nebom nebeske Srbije nasrnuo poslednji nacistički ološ u Evropi, srušio ga na pločnik i besomučno gazio samo zato što je imao drugačije ime, što je govorio drugačijim jezikom i što je nosio drugačiji navijački šal.
Da li je to nacistički zločin? Jeste. Ko ga je počinio? Nitkovi koje je nezvanična politika ove zemlje regrutovala i pripremila za takvo gnusno nasilje, od čijih je posledica, dvanaest dana kasnije, Bris Taton preminuo.

Danas, dva dana posle toga, neki pospani momci i devojke, konačno su se probudili, rekao bih ne sasvim samostalno, i okupili se ispred Filozofskog fakulteta pod filozofskim geslom: „Stop nasilju!“
Naravno da je bilo potrebno, čak nužno, pored izraza saučešća francuskom narodu, izraziti javni protest protiv nacizma na beogradskim ulicama. U ovakvoj zemlji kakva je Srbija to bi se od danas moralo činiti svakoga dana. Ali, zašto se pod istim geslom podmlatci partija na vlasti nisu okupljali kada su u Beogradu rušene strane ambasade, kada su paljene džamije, kada su potpisivane međustranačke deklaracije o pomirenju, kada su na ulicama premlaćivani Romi, Hrvati, Australijanci, Poljaci, kada se otvoreno i glasno pretilo pripadnicima seksualnih manjina, kada je rukom Borisa Tadića otvorena škola „Srbija“ u sred države u kojoj su u ime naroda koga na(r)cistički želi da predstavlja počinjeni toliki zločini. Da li su tada, zajedno sa svojim stranačkim liderima, verovali da će nacizam sam od sebe nestati sa prestoničkih ulica?

Protest „Stop nasilju“ ne bi bio potreban, a Bris Taton i mnogi drugi danas bi bili među živima, da su upravo oni koji su se danas gurali u prve redove i koji su davali bljutave izjave za medije odgovorno sprovodili Ustav Republike Srbije. Da li u miru, kao i u ratu, postoji neka vrsta komandne odgovornosti? Naravno da postoji, samo što se ta odgovornost u miru zove politička odgovornost. Ko bi, sledeći tu logiku, trebalo da bude odgovoran za nacizam na ulicama Beograda i mnogih drugih gradova širom Srbije? Oni koji njome vladaju, a to su Boris Tadić, Ivica Dačić, Mlađan Dinkić i svi njihovi ministri i ministarke, svi oni koji su danas licemerno protestvovali protiv nasilja. Oni su tražili podršku građana da bi sprovodili Ustav, oni su se zakleli da će taj Ustav poštovati, oni su zbog toga i odgovorni za sve potonje žrtve nacizma u Srbiji.

Sve je počelo u Nemačkoj 1933, a nastavilo se i trajaće u Srbiji dok god Boris Tadić i njegova socijal-demokratska koalicija ne budu odgovarali za nesprečavanje nacizma.

Comments (1) »